Zadatak da se duga povijest Mostara, njegov razvoj, sažme u par rečenica nije nimalo lak zadatak.

Jer šetajući Mostarom, ustvari šetamo kroz vrijeme. Tragovi prošlih vremena u ovom gradu vidljivi su na svakom koraku. Nalaze se jedni pored drugih, naslonjeni jedni na druge, isprepleteni u čudnoj i neponovljivoj simbiozi nevjerojatnih elemenata……. Na prvi spomen Mostara, odnosno naselja na mjestu gdje se danas Mostar nalazi, u povijesnim izvorima nailazimo u jednom pismu od 3.travnja1452.godine, koje se čuva u Dubrovačkom Arhivu, u kojem se kaže da je Vladislav Hercegović, sin Hercega Stjepana, odmetnuo od oca i zauzeo Blagaj i dvije kule na mostu na Neretvi. Sudeći prema tom dokumentu, sredinom 15. stoljeća Mostar je bio važno strateško mjesto na području Hercegovine, srednjovjekovne Humske zemlje. Još od 10. stoljeća, Humska zemlja je samostalna pokrajina kojom vladaju domaći knezovi, od kojih najpoznatiji članovi vlastelinske porodice Hranića – Kosača. Međutim, iako prvo pominjanje Mostara datira tek iz zrelog srednjeg vijeka, na širem prostoru grada postoje materijalni ostatci života iz mnogo starijih vremena, koji svjedoče da je život na ovom području postojao još od svojih početaka – neolitski lokalitet, Zelena pećina, povrh vrela rijeke Bune, najstarija ljudska naseobina na širem području grada, te nešto mlađe ilirske gomile i gradine, grobnice i '' forifikacije''……

Iz antičkog nema značajnijih ostataka, ali su zato ostatci iz perioda kasne antike i ranog kršćanstva izuzetno bogati- na širem prostoru Mostara su pronađene tri ranokršćanske crkve- u Cimu, Žitomislićima i Sutini – i one su dokaz intezivnog života u to vrijeme na ovim prostorima, ondašnjoj provinciji Dalmaciji, a istovremeno i dokaz relativno rane kristijanizacije na ovim prostorima. Gotovo svi navedeni lokaliteti, što je utvrđeno arheološkom istraživanjima, svjedoče i o kontinuitetu života i kroz cijeli srednji vijek, jer se na svima njima, ili njihovoj neposrednoj blizini nalaze i srednjovjekovni grobovi, ali i stećci – autothoni srdnjovjekovni nadgrobni spomenici na ovim prostorima. Na žalost, i pored ovih tragova života i stvaralačkih aktivnosti kroz gotovo cijeli srednji vijek sve do navedenog pisma iz 1452.godine, nemamo nikakvih drugih podataka o mjestu na kome se kasnije razvio Mostar. Prvo je to bila bitna strateška točka u kasnom srednjem vijeku čiju jezgru je predstavljao lančani most prekoNeretve na mjestu gdje je rijeku bilo najlakše premostiti, te jake kule uz taj most, sa malenim naseljem oko te jezgre. Od dolaska Turaka u drugoj polovini 15.stoljća, oko 1466.godine, zorno se može pratiti razvoj tog strateškog utvrđenja u sve veće naselje, odnosno transformacija vojnog utvrđenja u grad. Upravo tih prvih godina, točnije 1.lipnja 1474.godine, ovo naselje se prvi put pominje pod imenom Mostar u zapisniku sjednice Vijeća umoljenih gdje se raspravljalo o daru kojim će Vlada Dubrovačke republike darivati tadašnjeg zapovjednika Mostara – subašu Skendera. Grad će se razvijati prema principima ondašnjih osmanlijskih gradova sa čaršijom i mahalama oko nje. Čaršija, koja je i najstarija, zauzimala je najvažniji, reprezentativni dio grada – područje uz sam most, sa obje strane Neretve. Mahale su se širile na sve strane od čaršije, prvenstveno na lijevoj obali Neretve, a na desnoj obali su bile smještene u podnožju brda Huma i na obalama Radobolje. Na takav način je formirano gradsko naselje osmanlijskog tipa, koji će svoj vrhunac i konačni oblik vezan za taj period, doseći krajem 17. i početkom 18. stoljeća, a čiji simbol i najznačajnije arhitektonsko ostvarenje predstavljalo velebni Stari most iz 1566. Pred kraj osmanlijske vladavine, pred polovicu 19. stoljeća, kao rezultat opadanja moći, te jačanja snage i mogućnosti, kao i uloge kršćanskog stanovništva u životu grada, dolazi do perioda izvjesne vjerske tolerancije koja se očitovala u dopuštanju izgradnje sakralnih objekata kršćanskih vjerskih zajednica u gradu. Najstariji krišćanski objekt predstavlja Stara pravoslavna crkva iz 1834.godine.



Ubrzo potom, i katolici Mostara su dobili svoj prostor. Godine 1847. izgrađen je kompleks stare biskupske rezidencije u Vukodolu, sjedište nove franjevačke provincije koja je nastala odvajanjem od Bosne Srebrene, te sjedište mostarskog biskupa. Napokon, 1866.godine došlo je do izgradnje velike bazilike Franjevačke crkve sv. Petra i Pavla u samom gradu, uz koju će tridesetak godina kasnije biti izgrađen i Franjevački samostan. I pravoslavni Mostar svoju novu, Sabornu crkvu, dobivaju 1873.god. Svakako prijelomnu godine u razvoju Mostar predstavlja 1878.god. Tom godinom je označen definitivni odlazak Turaka i prestanak osmanlijske dominacije, te početak razdoblja Austrougarske uprave. Austrougarska sa sobom donosi nove, europske utjecaje, ne samo u upravljanju gradom, nego i u njegovom preoblikovanju, razvoju i izgradnji, što će , iako za svega četrdesetak godina, rezultirati skoro potpunom preobrazbom osmanlijske kasabe u europeiziran grad. U tih četrdesetak godina Mostar je željezničkom prugom i cestama povezan sa ostalim centrima BiH i Dalmacije. Izgrađena su tri mosta u samom gradu – most na Musali, Lučki i Carinski most. Tada je grad dobio moderni vodovod i kanalizaciju i elektrificiran je. Period Austrougarske vladavine predstavlja najplodnije razdoblje u izgradnji i urbanizaciji Mostara u cjelokupnoj njegovoj povijesti. Grade se novi objekti, javni , školski, stambeni, industrijski. Zahvaljujući tomu, danas na ulicama i trgovima Mostara postoje dobri primjeri svih povijesnih stilova, ali i secesije, kao i pseudomaurskog stila. ''Nova'' arhitektura, potpuno drugačijeg mjerila, kriterija i oblikovnih kvaliteta, polako zamjenjuje i istiskuje ''staru'' arhitekturu, ali poštujući je ne rušeći je, nastojeći od nje sačuvati ono najbolje. Ali možda najvažniji doprinos Austrougarska je dala u stvaranju potpuno nove urbane matrice, koja i danas postoji i fukcionira. Vrlo brzo su novi gradski oci spoznali ogromne mogućnosti koje je pružao skoro potpuno neizgrađeni prostor na desnoj obali Neretve. Odmah se pristupilo njegovoj urbanizaciji, naravno, prvo u samoj blizini već postojećih izgrađenih dijelova – mahala na obalama Neretve i Radobolje, a kasnije, planirajući grad na čitavom neizgrađenom prostoru. Period prve Jugoslavije, je zatekao jedan već sasvim moderan europski grad, sa dugom tradicijom. U tom periodu 1918. – 1945. jako se malo gradilo, tako da to razdoblje u razvoju grada ne predstavlja značajniji period. U periodu druge Jugoslavije, grad se nezadrživo počeo širiti, što je bilo uzrokovano snažnim industrijskim razvojem, izgradnjom velikog broja tvornica i pretvaranjem Mostara u istinski industrijski, trgovački, prometni, turistički, kulturni centar cijele Hercegovine. U postojećoj urbanoj matrici grad se razvijao planirano, ali bez nekih posebnih nastojanja na kvaliteti arhitektonskog oblikovanja. Na prelazu 20. u 21. stoljeće Mostar se ponovo našao u prilici da bitno preoblikuje svoj izgled. Novo vrijeme donosi novu arhitekturu, arhitekturu koja će u budućnosti svjedočiti o sadašnjem vremenu. Ogromna ratna razaranja unutar same urbane strukture, su pored velike štete i gubitka, stvorila i mogućnost da se da novi pečat gradu, pečat početka novog milenija.